FEST 1988: Makavejev jedva obezbedio Kubrickov "Full Metal Jacket", glavni gost Daniel Olbrychski

Dva novinara, dva različita novinarska stila: jedan je beogradski dopisnik Studija, drugi je zaposlen u sarajevskom Venu.

Prvi piše o završnim pripremama pred početak 18. Festa i razgovara sa predsednikom Organizacionog odbora, dok drugi iznosi sasvim lične utiske sa i oko projekcija u Sava centru.

Obojica će nam svojim zapisima omogućiti da se vratimo u ono šareno, bezbrižno, filmofilsko vreme, kada ni besparica ni nedostatak slavnih gostiju nisu mogli da pokvare još jedan savršen FEST...

Studio, 29. januar 1988: Piramida FEST-a '88, koja je gotovo do jučer bila bez nekih ključnih kamenih blokova i gotovo se činilo kao da će se usred pustinje svakog trena srušiti, stabilizira svoju poziciju. To opet dovodi do uobičajene groznice među Beograđanima: sve je manje »bijelih rupa« u programu, praznih »džepova« i neizvjesnosti, čak i među onim posjetiocima čija kondicija pronalazi snage i rezerve u fanatizmu, iz minute u minutu preovladava uvjerenje da će s mnogih važnih događaja opravdano biti odsutni.

Mora imponirati brojka od ukupno 107 filmova koji će biti u pogonu na čak 307 projekcija u glavnom gradu.

Dakle, fizički nije moguće odgledati ni polovicu, a osobito zbog raštrkanosti dvorana. Ima, dakako, i onih koji su prisiljeni da se opredjeljuju za maksimalnu redukciju, jer obaveze i vrijeme (snalažljivost bi tu opet nekako i došla do izražaja), kao i prazni džepovi (u bukvalnom smislu), diktiraju ponašanje. No, prema tradiciji, opet će sve doći na svoje mjesto.

Završni radovi FEST-ove piramide, kao i oni početni, pod budnim su okom goleme ekipe na čijem je čelu Vojislav Voki Kostić, predsjednik Organizacionog odbora ugledne manifestacije koja proslavlja 18. rođendan.

Voki je, da podsjetimo, kompozitor primijenjene muzike od formata

Njegovo stvaralaštvo prati mnoge velike projekte na televiziji (Vuk Karadžić, Bolji život), u kazalištu (na beogradskom repertoaru trenutno su: Sveti Georgije ubiva aždahu, Ruženje naroda, Kosančićev Venac, Mad San Žen, Kosovska kronika itd.), a i na filmu, kratkometražnom i cjelovečernjem, Kostićev opus izaziva respekt.

- Sada, uglavnom, sve što smo mislili to smo i proveli, kaže Kostić. - Strategija se stvarala kroz našu informaciju s najznačajnijih svjetskih festivala nakon Kana, Venecije, Berlina, Moskve... Naši su selektori Boro Drašković, Gordan Mihić i Dušan Makavejev imali uvid u sva važnija svjetska zbivanja. Negdje jednostavno nije išlo, i tu nije bilo ikakve pomoći.

* Tu konkretno mislite na Fellinija?

- Da, mislim na Fellinija i njegov Intervju. To je istodobno i komplicirano i veoma jednostavno. Nama je cio problem iskomplicirala zavada zmeđu Fellinija i njegova producenta. Tako da producent ne da film nikome, a kamoli nekom tamo FEST-u! Ali dobro, pregrmjet ćemo nekako i bez toga.


Glavni program FEST-a '88 sadrži 43 filma. Ta će se djela vrtjeti na projekcijama u Sava-centru i Domu sindikata, gdje FEST i završava 7. veljače. Usput, za termine od 21, odnosno 20.30 sati, kompleti ulaznica su rasprodani. A to znači da je gledalište, uglavnom, davalo prednost najčuvenijim svjetskim autorima i njihovim posljednjim filmovima koji su na najuglednijim svjetskim smotrama pobrali i najveća priznanja protekle godine. I još nešto o tome: novac za njih nisu žalili!

Dakle, Tengiz Abuladze (Pokajanje, SSSR 1984 -1986), Louis Malle (Doviđenja, djeco - Francuska, 1987), Wim Wenders (Nebo nad Berlinom, SR Njemačka, 1987), Bernardo Bertolucci (Posljednji kineski car, Italija - Hong Kong, 1987), John Huston (Pokojnici, SAD, 1987), Stanley Kubrick (Full Metal Jacket), kao i još dva filma - Wall Street i Sinovi pakla -  ispunjavaju tzv. gala program za koji će biti prilično povuci-potegni.

- Ovdje, u Sava-centru, usporedo s glavnim programom u velikoj dvorani, gdje imamo pet predstava dnevno, u 11, 16, 18.30, 21 i 24 sati, imamo još jedan glavni, u sali koji smo nazvali Festoskop nastavlja Voki Kostić. - To su filmovi koji su kvalitetom zaslužili da budu ravnopravno tretirani, ali su zbog nekomunikativnosti možda manje privlačni. Recimo, švedski filmovi, pa grčki itd.

* Što mislite da je najveći uspjeh FEST-a '88?

- Bez ikakve dileme, vrhunac festivala je Kubrickovo djelo Full Metal Jacket. Inzistira se na originalnom naslovu jer taj film još nigdje u svijetu službeno nije prikazan. Dobili smo ga teškom mukom. Moram biti iskren, u svijetu se ne zna mnogo za Jugoslaviju ili Beograd, a kamoli za neki FEST... 

No, u tom filmskom svijetu ime Dušana Makavejeva vrlo je cijenjeno. Mnoge smo filmove dobili zahvaljujući njegovu autoritetu. A za one koje nismo uspjeli dobiti, producent nas je barem na vrijeme obavijestio o razlozima odbijanja uz obavezno žao nam je. To je sve odraz Makova ugleda u svijetu.

* FEST godinama kuburi s gostima... odnosno, prije ih je bilo u izobilju, i to onih najslavnijih, ali sad se taj broj znatno prorijedio. Kako će biti ove godine?

- Neće ih biti pretjerano mnogo. Prošle godine bilo ih je vise sa Zapada, Miloš Forman na primjer, on je svakako jedan od najglasovitijih koji su ikad kročili na FEST...

* Ne bi ni njega bilo da nije dobar Makov prijatelj!

- Ne bi, sigurno... No da nastavim: ovaj put doći će ih malo više s Istoka. Najprije veliki redatelj Abuladze, pa još neki gruzijski autori, ruski glumci itd. Ali dolazi nam i Daniel Olbrychski, zvijezda poljske i svjetske filmske glume, omiljeni Wajdin protagonist. Bit će i drugih...

* Malo tko u to vjeruje, osobito kad je riječ o Amerikancima...

- Nitko nije vjerovao da ćemo dobiti Kubrickov film, pa smo ga ipak dobili! Usput, Amerikanci će i ovaj put biti najjači. Mislim, zastupljeni s najviše filmova. Takvo je stanje već godinama.


U tome je najupečatljiviji termin od 11 sati prije podne, prava revija američkih hitova: Nedodirljivi (redatelj Brian de Palma), Boja novca (Martin Scorsese, s Paulom Newmanom u glavnoj ulozi, za koju je prošle godine dobio Oscara), Arizona junior (Joel Coen), Smrtonosno oružje (Richard Donner), Crna udovica (Bob Rafelson) i drugi.

Ako među vama, čitaocima ovih redaka, ima vlasnika video-rekordera, što znači da ste vjerojatno prije drugih vidjeli neka značajna i u svijetu popularna ostvarenja, bit će vam jasno zbog čega se FEST-ovi poslenici pribojavaju smanjenog zanimanja za tu selekciju - video je učinio svoje, pa je tako opasno nasrnuo i na ovaj program za mlade. 

Doduše, još se ne zna hoće li ga baš desetkovati i je li uistinu broj tih uređaja u Beogradu toliki.

A ako je to tako, i ako se to očekivalo, trebalo je drukčije koncipirati, s manje rizika, te »matineje hitova«.

Ponoćni je program (od 24.00) također priča za sebe. Tu se mogu izdvojiti kao čelni: Vještice iz Eeastwicka, Sammy and Rosie get laid (što je u novinskom oglasu bez ustručavanja prevedeno kao Semi i Rozi se tucaju), zatim Manijak, Zakon požude, Kobna privlačnost itd.

Valja naglasiti da će od svega toga biti otkupljeno zanemarljivo malo. Distributeri nisu izdržali, poklekli su pred tzv. deviznim prioritetima, pa će se na repertoaru u toku ove i iduće godine naći jedva desetak ostvarenja. Ostalo će vidjeti samo festovci. Stoga je jedna od najnovijih deviza festivala: Sad il' nikad!

Drugim riječima, istodobno znači da je tzv. distributerskom FEST-u, oko čega je prijašnjih godina bilo mnogo prepucavanja i polemičkog natezanja, naposljetku odzvonilo. Tko zna je li to bolje?

Ostalo je samo da se spomenu još neki prateći programi i retrospekcije: Prvi film i istraživanja (Studentski kulturni centar), Wajda-fest (Kulturni centar), Huston-fest (Muzej Kinoteke), Filmska parada (Dom pionira, od 9. do 13. veljače).

Zanimljiv i, pretpostavlja se, uzbudljiv bit će susret s nekim najnovijim djelima kineske kinematografije.

Tu se očekuje Žrtvovana mladost redatelja Zhanga Nuanxina, dobitnika Grand-prix-a festivala u Turinu 1987.

Zatim Stari bunar Wu Tianninga, koji je osvojio Grand-prix na Tokijskom festivalu, također prošle godine.

Voki Kostić je i poznati kulinar, nekadašnji gurman, koji je nakon one čuvene dijete napisao i knjigu Kako sam pojeo sebe. Pitanje za kraj:

* Nema sumnje, bogato ste to zamislili: tjedan dana pun stol, prava gozba... a poslije? Post, rigorozna dijeta?

- Željeli smo da na festivalu bude mnogo događaja.

Mnogo filmova i projekcija, a imamo čak i neke izložbe: u povodu 200-godišnjice rođenja Vuka Karadžića, pa onda su nam Francuzi poklonili izuzetno vrijednu izložbu filmskog plakata...

A poslije? Pa ako treba, patit ćemo... zajedno!

Napisao: Slobodan Šterić



Ven, 4. februar 1988: Da vam se zavrti u glavi od primisli da se već po 18. put dešava FEST, ili Međunarodni filmski festival u Beogradu. Isto toliko puta ove krajeve napustile su rode i laste, neki bivši selektori su u penzijama, a nema i nekih dojučerašnjih kolega. I publika je ona druga: samo su filmovi ponovo sa nama...

Kakvi, i koliko ih je? Dovoljno, i iz čitavog svijeta, premda po logici stvari najviše anglosaksonskih. To većini ne smeta, dapače...

Čime se bave, drugo je pitanje. Svačim, ali emocijama pomalo. Nema više izistinske ljubavi, ili se o njoj samo deklamuje. Čovjek kaže ženi: »Volim te« i to ni po čemu drugom ne iskaže.

A i nije više neki fol kada to isto kaže muškarac - muškarcu...


Britanski film sa dosta pozornosti ispred zvao se "Semi i Rozi se tucaju" (!), u kojem su te »slatke male stvari« radili muškarci sa muškarcima, pa smo prije ovoga narednog, svi bili u pitalicama: ko nosi pantalone, a ko suknju, ili svi su akteri bez gaća? Avaj...

Totalni nesporazum, ali ne sa filmom koji je vrlo dobar. Seksualne radnje su bile u konvencijama, ali u fragmentima.

Preostali dio priče kazuje o britanskim ostrvskim prilikama u kojima je tako normalno što se neke kuće nađu u vazduhu, a neki beskućnici i na smetljištu, a na što jedan od prisutnih veli: "Mi turisti ne volimo to da gledamo..."

Izistinsku ljubav sreli smo na beogradskim ulicama.

Danima već ljubopitljivi narod ne pita za kafu i deterdžent, već: »Jeste li čuli kako su se voljeli Lepi Boba i Priti Brena«.

U jednoj novini, koja je rasprodana preko noći, sve lijepo piše o njihovom zajedničkom dočeku Nove godine u bijelom svijetu...

Eto što vam je priča prave ljubavi, tu okolo nas. Kada je već nema na holivudski način mora na balkanski...

A FEST istrajava. Istina je da na televiziji sve izgleda ljepše i raskošnije, u šta ste se uvjerili ako pratite »Hronike FEST-a«. Tako je i u »Sava centru«. Izbaulja iz kino-mraka novinarska bulumenta, kad ono reflektori i kamere interne televizije. Zbunjeni kritičar maše mami, koja ga ne vidi, i smiješi se svojoj faci na ekranu. Za ime boga, pa ovo je već istorija.

A prošlost je već i trenutak otvaranja sa prigodnim programom nikada ostarjelih »Sedmorice mladih«, uz filmske melodije, potom himne: jugoslovenska, pa sovjetska. Ova druga uz projekciju filma »Pokajanje«, već dovoljno čuvenog reditelja Abduladzea.


Nećemo vas isuviše zamarati ovim složenim filmom. Tek, snimljen je 1984. godine, a svijet ugledao na prošlogodišnjem Kanskom festivalu. Prethodnica je, dakle, čuvene sovjetske »perestrojke«, a kao filmski rezultat - još jedan prilog slavnoj sovjetskoj kinematografiji, koja na žalost, i dalje nema dovoljno prostora u široj pažnji gledališta.

Sovjeti dakle imaju svojega aduta, ali tu je i Vim Venders, još jedno veliko autorsko ime. Zapadnonjemački film »Nebo nad Berlinom« je drugi veliki film na ovom festivalu i za njega takođe vrijedi predskazanje da neće ni u kom slučaju okupiti gledaoce.

To prepuštamo njima na volju, no onaj ko dođe u kino, sreće neke čudne anđele od krvi i mesa i sa srcem velikim ko Trebević iznad Sarajeva..

Svi govore i o tome kako je FEST ekskluzivan, jer dosta filmova nije otkupljeno.

To je doista tačno, no distributeri će učiniti sve da to izmijene. Posebno kada su u pitanju izvjesniji finansijski rezultati, u vezi sa uvozom-izvozom...

To će se desiti i sa filmom »Nedodirljivi« Brajana de Palme, i još jednoj priči o Eliotu Nesu, Kaponeu, i sličnima.

Šlag pride su interpreti poput Roberta de Nira i Šona Konerija. Ovaj potonji se iskazuje i u filmu »Ime ruže«, što je takođe već titlovan, a što znači već spreman za kino-predstavu i u vašem gradu.

Ako vas zanima kako se igra bilijar i u kojoj je mjeri još zgodan u poodmaklim godinama Pol Njumen, odgovor potražite u lako probavljivom filmu »Boja novca«. Interesuje li vas odista boja novca - ona je zelena.


O pobjedniku Venecije, novom filmu Luja Mala što se zove »Doviđenja, dječaci« već smo pisali sa Lida, a ovdje je primljen sa dosta simpatija. »Vještice iz Istvika« su neka vrsta komedije, a koju potpisuje australijski reditelj Džordž Miler, tata »Ludog Maksa«. Ovaj film će se najduže pamtiti po bedastoćama Džeka Nikolsona, koji sve više stasom i glasom podsjeća na dvorsku ludu Holivuda. Što se tiče triju vještica: kamo sreće da su sve »vece« ovoga svijeta tako mlade i šarmantne.

Dva zabavna i mladalačka filma preporučujemo za širu upotrebu. Prvi se zove »La Bamba« i uspjela je ekranizovana biografija Ričija Valensa, rokera iz pedesetih godina.

Tragično je poginuo u sedamnaestoj godini života, ostavivši za sobom dva velika hita - »La bambu« i »Donu«.

Drugi film se zove »Arizona junior« i uspjela je komedija na račun otetog djeteta, nestašnih kidnapera i simpatičnih gangstera.

Ispovijedana je u formi relaksirajuće filmske pismenosti autora koji zasigurno umiju da zagolicaju inače vrlo razmaženi filmski narod. 

Ima vam na ovogodišnjem festovskom jelovniku još ponuda. »Policajac u najam« vam je glavom i brkovima Bert Rejnolds, a od »Magarećeg kašlja« još boluju u Mađarskoj, i to na isti način kao što kod nas filmadžije raspredaju o '48-oj, tako kod naših susjeda pređu o pedeset i šestoj.

Stigli su nam u goste i kineski filmovi, ali, na žalost, njih malo razgledaju. Razlog je vrlo banalan, ali objektivan. Ova djela se prikazuju pred ponoć, i to u trenucima kada su predstavljeni oni dnevni programi, a ima ih čak pet.

Pošto se »Sava« centar nalazi preko Save, a tramvaji tako rijetko voze, novinari i izvještači pametno zaključe da imaju samo jednu glavu i dvije noge, i odustanu od gledanja.

Svi vjeruju da će već koliko sutra pogledati »barem jedan film iz daleke Kine«, no slaba nada i gotovo prazna sala. 

Tako vam je to na FEST-u. Prvo kukamo kako nam treba i onih drugih kinematografija, a onda visimo na američkim prikazanijama i »igramo lopte« po praznim salama kada su »neotkriveni« u pitanju.

Znam za jadac: biće to na televiziji, pa ćemo jednom u papučama lijepo to sve odgledati. 

Napisao: Mirko Kostović