Milutin Čolić, osnivač FEST-a: Jedini direktor koji nema kancelariju, sekretaricu, službena kola...

FEST '75. obeležila je poseta američkog reditelja Frensisa Forda Kopole, koji je u Beogradu nakon planetarnog uspeha "Kuma" promovisao svoj novi film "Prisluškivanje".

Nešto pre toga, osnivač i glavni selektor Festa Milutin Čolić razgovarao je sa novinarom Duge: o petogodišnjem iskustvu uređivanja popularne filmske manifestacije, o kritikama koje mu upućuju "pojedine strukture", o načinu na koji bira filmove, te zašto smatra da je film najviše umetnost mladih...

Januar 1975: Već je peta godina kako je Beograd središte jedne značajne međunarodne filmske manifestacije - FEST-a. Ponovo će ljubitelji filma u Beogradu - a preko televizijskih prenosa i u celoj zemlji - moći da vide najbolja filmska ostvarenja u protekloj godini.

I pet godina je direktor i glavni selektor FEST-a beogradski novinar i filmski kritičar Milutin Čolić. Njegovo ,,direktorovanje“ je u mnogo čemu svojevrsno: on nema kancelariju, sekretaricu, službena kola. I za pet godina nije potrošio nijedan jedini dinar za reprezentaciju. A promet se penje na milione.

Imajući u vidu da je FEST već postao tradicija i da je jedna od zanimljivijih januarskih tema, razgovarali smo s Milutinom Čolićem o svemu što je u vezi s ovim „festivalom nad festivalima“.

* U ovim danima pred FEST 75, ne bi bilo loše podsetiti se nekih pojedinosti iz ranijih FEST-ova. Vi ste tvorac ideje o organizovanju ovakve filmske manifestacije u našoj zemlji. Nije li bilo suviše smelo i pomisliti na pravljenje festivala ovakvih razmera u nas?

- Ne samo da je bilo smelo, nego je tačno da je ova naša avantura bila do te mere smela da je bila gotovo neodgovorna. Tako su nam bar govorili, ali kako mahom biva, sve što počinje, podrazumeva i rizik i sumnju, pa čak i optužbu. Kad ovo kažem, podsećam da je, recimo, Udruženje filmskih radnika Srbije povodom naše inicijative da osnujemo međunarodni festival sazvalo vanredni plenum sa ciljem da se u javnosti, a osobito kod onih što pare daju, ukaže na taj naš avanturizam.

Sumnjali su gotovo svi s različitim, razume se, pobudama. Neko je sumnjao zato što su sve objektivne okolnosti govorile da smo deca, neko zato što je naprosto to njegov skepticizam, priroda - i ko zna kakvih sve još sumnji je bilo.

Međutim, kad se nešto hoće, pa makar za to postojali najminimalniji uslovi, onda se to i može. Uz to smo naišli na razumevanje grada, Gradske skupštine, posebno Branka Pešića i Milana Vukosa. Uspeli smo nekako, zato što je podozrivost kojom smo bili okruženi podsticala u nama inat, prkos. Tim pre što je FEST i rezultirao, da tako kažem, iz jednog inata. 

Jer, bilo je to doba krize filma. A razlog te krize bio je, pored objektivnih okolnosti, i subjektivne prirode, jer nije samo dovoljno jedan film dobro napraviti, nego je neophodno takav film dobro prezentirati publici i o njemu obavestiti gledaoce. I što je najvažnije, poštovati gledaoca, poštovati njegov ukus, njegovu potrebu, njegovu dobru volju i čistotu percipiranja. 

A naši filmski ljudi često to nisu radili, čak su govorili da publika nema kriterijum, da ona zapravo i želi šund, kič, što je ogromna zabluda. Niko nema tako spontano, intuitivno i nagonsko rekao bih, osećanje autentičnih, pravih vrednosti kao što ih ima baš ta obična publika.

Još bih naglasio, što je sigurno paradoks, da su izuzev nekoliko filmskih radnika i nekih struktura, FEST-u najviše pomogle ustanove i organizacije i ljudi van filma, najpre novinari, redakcije, televizija.


* Da li je FEST prihvaćen i na međunarodnom planu? Da li je ubačen u kalendar međunarodnih filmskih festivala?

- FEST je od prve godine član Međunarodne federacije svetskih filmskih producenata, u čijem je sastavu institucija međunarodnih festivala. I uvršćen je u kalendar te organizacije. Svakom festivalu prisustvuje njihov generalni sekretar ili član Izvršnog odbora.

* Raniji festivali imali su svoj naziv, održavani su pod izvesnim geslom, kao na primer „Novi hrabri svet“, što je istovremeno bila u neku ruku poruka festivala. Ovaj festival nema tu poruku, zašto? Zar je ovogodišnja filmska proizvodnja takva da se ne može izvući neka poruka?

- Mi nismo nikad imali neku dnevnu, neku godišnju devizu ili moto. Hrabri novi svet je naš moto, stalni moto, on je preuzet iz Hakslijeve istoimene knjige i bukvalno u rečima adaptirano, on u realizaciji ima metaforično značenje. Hoću reći, nastojimo da naš program u svojim vitalnim opredeljenjima, po svojim humanističkim vokacijama i vizijama, u svojoj borbenosti bude i hrabar i nov.

Naravno, nije dovoljno samo to hteti, to zavisi i od rezultata svetske filmske proizvodnje, ali je tačno da za festival kakav je naš, mi možemo svake godine sa sigurnošću da imamo četrdesetak filmova upravo takve progresivne, čovekoljubive i sadržine i ideje.

Naš programski princip jeste dobar film,bez obzira koje sadržine, kojeg opredeljenja, koje nacionalne produkcije, kojeg izraza, koje forme - ako služi humanističkim ciljevima umetnosti i našeg socijalističkog društva. Jer, filmom koji nije dobar ne može se dokazati nikakva deviza, nikakav moto, nikakvo geslo.

* Na kraju programa ovogodišnjeg FEST-a, kao i ranije, stoji da ste vi selektor. Šta to znači? Kako se tehnički odvija vaš selektorski posao?

- U novinama piše da je selektor Milutin Čolić, jedan čovek. A izbor su u stvari izvršile desetine ljudi. Hoću da kažem da nisam nijedan film za ovih pet godina izabrao, a da prethodno nisam konsultovao mnoge ljude u koje, ako je dopušteno reći, ubrajam i svoju ženu. Moj princip kao kritičara je da bar jednim uhom slušam šta galerija kaže, ne samo serkl.

U svetu se proizvede oko 3000 igranih filmova godišnje. Razume se da ja ne gledam sve, niti bi to bilo mogućno. Gledam ipak jednu odabraniju, specijalniju vrstu filmova, to jest onih filmova koje su njihove nacionalne komisije probrale i poslale na međunarodne festivale ili slične manifestacije. 

Zatim, imam informacije i o proizvodnji filmova koje ne viđam na festivalima. Kad, recimo, odem na neki festival, uvek pratim redovni bioskopski program. Moji neposredni saradnici su repertoarsko veće koje taj program gleda, odobrava ga, ili ne odobrava. Moji saradnici u selekciji su Dragoslav Adamović iz ,,Politike“, Aco Štaka iz ,,Oslobođenja“ i drugi. 

Kad u Kanu gledamo festival, ja molim sve naše kolege i sve druge da mi napišu svoj izbor i da rangiraju po redu i to ja strpam u svoju torbu i na osnovu svih tih mišljenja, do kojih vrlo držim, i do kojih sam i kao kritičar vrlo držao, iskristališe se krajnje mišljenje. Hoću da kažem da meni nije važno šta ja mislim, nego mi je važno šta ću ja misliti kad vidim šta drugi misle. Ne interesuje me isključivo moje mišljenje, nego mišljenje do koga dolazim saznavši i mišljenja drugih.


* Imate li kakav uvid u filmsku proizvodnju afričkih zemalja. Zna se, na primer, da se u Egiptu snimi nekoliko stotina filmova godišnje, a na programu Festa ih nema.

- Naš festival je festival najboljih filmova sveta. To je i dobro, ali u odnosu na Vaše pitanje nije baš dobro. Zašto? Zato što postaje pretežak za male, mlade kinematografije. Sigurno je da najbolje filmove prave Amerikanci, Francuzi, Italijani, Englezi, Sovjeti itd. i mi moramo pre svega da uvažavamo dobar, najbolji film. 

S druge strane mi moramo da stvorimo prostor i za mlade kinematografije, nerazvijene. Stoga imamo već petu godinu program pod nazivom „Hod mladih“, koji prikazuje filmove mladih kinematografija. Od egipatskih filmova trebalo bi da prikažemo ,,Još je metak u mom džepu“ koji govori o borbi protiv Izraela, ali ga još nismo dobili, pa ne možemo javnost obavestiti o tome.

Osim toga, Egipat će imati nedelju svog filma u januaru, a u pravilima se kaže da FEST ne može da igra reprizu. Imamo sedam zemalja koje učestvuju prvi put: Argentinu, Boliviju, Čile, samo ovaj naš Čile, a ne huntin Čile, Brazil, Senegal, Iran, Mongolija. Od tih mladih kinematografija imamo i Istočnu Nemačku, Tursku, Alžir, Grčku.

* U ovom razgovoru ste nekoliko puta spomenuli dobar film. Šta je po Vašem mišljenju dobar film? Šta vi tražite od filma?

- Dobar film, ili dobra knjiga, ili dobra slika, zato što je to sfera umetnosti, a ne recimo matematike, često je relativan pojam. Nekome jedan film može biti dobar, nekome ne mora. Ipak, mogućno je ustanoviti opštije, objektivnije kriterijume na osnovu kojih se da zaključiti da je jedna knjiga dobra, da je film dobar, a da druga knjiga nije dobra, da drugi film nije dobar.

Dobar film po meni je pre svega human film. Zatim film strepnje i borbe za dobro čoveka, spremnosti da se za njega nešto učini. Dobar film ne može biti ako nije angažovan, politički angažovan, ako nije vizionarski, ako nije prkosan, i ako nije estetičan, to jest ako nije ubedljiv u svojim idejama, ako nije umetnički oplemenjen, motivisan i uznesen.


* U programu FEST-a nema filma ,,Emanuela“, oko koga se dizalo toliko prašine u svetu i koji je stekao u Francuskoj epitet najgledanijeg filma. Da li je „Emanuela“ po Vašem mišljenju izrazito pornografski film i zbog toga nije našao mesto u programu Festa?

- Mnogi su me pitali zašto Fest neće bar na onom ekskluzivnom programu prikazati „Emanuelu". Neće zato što je ,,Emanuela“ loš film.

* Ja sam u njemu čak osetio nostalgiju Francuske za kolonijalnim vremenima. Vijetnam se prikazuje idilično.

- Da, on i sa sadržajne strane može da bude diskutabilan, baš s tim nostalgičnim prizvukom. Šta će nam to, šta će to FEST-u?

* Gledao sam u Parizu film „Egzorcist" i video da su se dve osobe onesvestile od stravičnih scena. Šta Vi mislite o tom filmu koji je uvršćen u FEST pod naslovom „Isterivač đavola“?

- Film takve namere, teške, da pokaže jedan vid deformiteta civilizacije, jedan vid mistike koju novo doba tehnike, automatizma, ili izgubljenih nada stvara - mora da operiše i slikama koje su drastične. Ja ih nisam doživeo, međutim, kao slike što služe sebi za cilj, nego su one potvrdile jedno moje osećanje kada sam se vraćao iz Amerike, negde pre nekoliko godina, govoreći sebi u dugom avionskom putu: nisam video tehnički progresivniju zemlju, a u isto vreme zemlju u kojoj mistika, verovanje u nadgrobno, u nešto iznad nas, da se tako snažno održava u psihi ljudi. 

Svi su članovi nekakvih sekti, nekakvih mističnih organizacija, nekog spiritizma, oni žive pored kompjutera, u beloj arhitekturi, a imao sam utisak da su primitivniji nego naš svet iz Sandžaka koji baca ugljevlje. 

„Isterivač đavola“ je film koji formalno pripada filmovima strave i užasa, ali Fridkinu nije cilj zaista da nas šokira, ili da nas draška, nego da putem tih slika kaže do koje je mere svet ovaj naš, najpre i najviše u njegovom najcivilizovanijem predelu, zapao do tolike mere u misticizam.

* U čemu je tajna da su cene ulaznica za FEST ostale gotovo iste kao prošle godine. Možda bi vaše rešenje i iskustvo moglo da doprinese ovoj borbi inflacije u svetu.

- Vidite, u nas ne prođe tako reći ni četiri dana a da nešto ne poskupi. FEST četiri godine ne poskupljuje ulaznice, iako već pet godina dobija istu dotaciju od Skupštine grada, 110 miliona, a realna cena FEST-a je oko 300 miliona, što je, recimo, samo petina cene Kanskog festivala, ili desetina cene Moskovskog festivala - iako mi imamo pet puta više programa i ekrana, nego ovi festivali.

Ipak, mi materijalno plivamo zahvaljujući beogradskoj privredi, preduzećima. Mi smo skupili dosad za pet godina više nego što nam je Skupština grada dala dotacije. Mi se više sami izdržavamo nego što koristimo društvene pare. Politikom cena želimo da dođe više ljudi u dvorane, jer me je uvek više interesovala cifra koja govori o broju gledalaca, nego cifra koja govori o broju dinara.


* Da malo ostavimo FEST. Za vreme rata bili ste u logoru u Norveškoj i svojim naprednim i antifašističkim radom stekli status borca od 1941. godine. Šta mislite o filmovima u svetu i u nas koji su obrađivali temu o životu i radu u logoru za vreme prošlog rata. Da li je neki od tih filmova uspeo koliko toliko da dočara atmosferu rada u logoru, onoga što se tamo zbilo?

- Jeste, sigurno da jeste. U fakve filmove mogli bismo recimo da ubrojimo i Novakovićev „Krvavi put“. Ja mogu to da kažem, jer sam i neposredno doživeo koncentracioni logor u Norveškoj. Francuzi su radili jedan film zajedno s nama - ,,Ograda“, vrlo interesantan, baš sa temom logora. Dokumentarni film ,,Noć i magla“, pa imamo ,,Kanal“.

* Može se slobodno reči da ste kao direktor FEST-a i kao dugogodišnji filmski kritičar u ,,Politici“ jedan od onih koji formiraju ukus naše filmske publike. Da li ste primetili da ljudi odlaze, odnosno ne odlaze u bioskop na osnovu Vaše kritike?

- Uobičajeno je svuda, pa je to verovatno i u nas, da ljubitelji filma, ljubitelji knjige, ,,biraju“ svog kritičara kome se odluče da veruju, ili da mu bar uglavnom veruju. Moguće je da sam i ja nečiji kritičar.

* Imate dva odrasla sina. Da li se oni povode za Vašim mišljenjem o filmovima, ili tu postoji, da tako kažem, sukob generacija?

- Oni vole film, jer su mladi. Imaju sedamnaest godina. Film je, pored toga što je najsocijalniji, najviše umetnost mladih, iz više razloga. Mladom čoveku, koji je po svojoj strukturi, konstituciji živ, dinamičan, hitar, plah, umetnost slike u pokretu pogoduje, a onda je to i najmodernija umetnost, najsavremenija, što je apriorno svojstvo mladih.

Moji sinovi kad su bili mali, pitali su ih učitelji šta im je otac. Oni su rekli da je novinar. A šta radi? Prepričava filmove. Oni vole film, ne čitaju baš uvek moju kritiku i mogao bih da kažem da nisam još postao njihov kritičar.

* Mnogi filmski stručnjaci i kritičari u svetu pravili su svoje liste najboljih filmova. Imate li vi neku svoju listu?

- Među najbolje filmove ubrajam „Krstaricu Potemkin“ Ejzenštajna, „Veliku iluziju“ Renoara, „Građanin Kejn“ Velsa, „Kradljivce bicikla“ de Sike, „Kratak susret“ Lina, „Devičanski izvor“ Bergmana, ,,Viridijana“ Bunjuela, „Sumrak bogova“ Viskontija, ,,Rubljov“ Tarkovskog, „Konje ubijaju, zar ne?“ Polaka. Ovo nije nikakav redosled filmova hronološki, ili po kvalitetu, već su to filmovi za sva vremena. Oni simbolizuju doba u kome su nastali, ili su izraz ili stil ljudskog duha, ali ipak nisu vezani samo za jedan period već vrede za sva vremena.

Razgovarao: Jovan Aćimović (Duga, 1975.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)