Senka i Zafir Hadžimanov, porodično '82: Da li će i mali Vasil jednog dana da krene njihovim stopama?

Februar 1982: Senka i Zafir, poznat bračni i umetnički par.

Veseli, duhoviti, dinamični - onakvi kakve ih vidimo na sceni, takvi su i u prirodi.

U stvari, pre bi se moglo reći da, onakvi kakvi su u privatnom životu, takvi su i na pozornici.

Kad se malo duže boravi u njihovom domu, kad se čovek malo duže druži sa ovim popularnim pevačkim parom, stiče utisak da sa Senkom i Zafirom nikad ne može da bude dosadno, monotono. Oni su ljubazni domaćini, trude se da vas na svaki način ugoste.

I ne samo to, oni tako neposredno, spontano stvaraju jednu poletnu atmosferu, punu radosti, u kojoj se svi smeju, srećni su, bezbrižni.

Zadovoljstvo ovog para osvaja sve koji se nalaze pored njih. Čovek je radostan dok ih gleda onako simpatične, nasmejane, kako zrače ljubavlju i medusobnim poštovanjem, i ne može da ih zamisli ljute, namrgođene.

U čemu li se krije tajna njihove životne filozofije, njihove, zaista, vidne harmonije? 

Izgleda da ovo nije zanimalo samo nas, po prirodi posla ljubopitljive ljude.

Kao da to, mnogo više, interesuje, ili čak nervira mnoge Senkine i Zafirove kolege, koji im zavide na toj slozi i koji im, kao u šali, dobacuju »pa, dokle ćete, pobogu, više tako zajedno!«

Međutim, njih to ne brine, naprotiv, uveseljava ih.

- Primetili smo da već počinjemo da smetamo nekim ljudima, zato što smo stalno zajedno, rekoše nam Senka i Zafir. - A nama je divno. I mi se ne damo, družimo se čvrsto i borimo se. Pa, nek nam zavide, imaju i na čemu -  šaleći se govore.

- A tajna naše životne filozofije nije nikakva posebna tajna - jednostavno, volimo i želimo da živimo život. I živimo ga. Svaki dan. Srećni smo zbog sina, zbog dobrog zdravlja, neke nove napisane ili otpevane pesme, lepih reči koje nam uputi sused ili nepoznati čovek dok čekamo red za butan. Sve su to one lepe, jednostavne stvari koje čine život. I svemu tome se radujemo!

Senka i Zafir su već 16 godina zajedno. Sinu Vasilu je osam i po godina. Simpatičan mališan, s velikim retkim zubima, koje mama i tata, u šali, nazivaju »dominama«. I on je veseo dečak. A kako i ne bi!

- Vasilu posvećujemo dosta vremena, kaže Senka. - U stvari, više ja, nego Zafir. Zafir je kao većina očeva, pomaže mu onda kad ima vremena i kad je raspoložen. Dok je bio beba, do treće godine, Vasila sam čuvala sama. Relativno kasno sam rodila i želela sam sama da vaspitavam dete. A to je i period kad je majka detetu najpotrebnija.

Onda je krenuo u obdanište. Sada ide u školu. I, normalno, kao većina roditelja, Zafir i ja smo »pošli« zajedno s njim. Doduše, Vasil je dosta samostalan i uglavnom sam radi domaće zadatke. Jedino mu malo pomažemo kod matematike.

Medutim, probleme nam stvaraju dečje tuče. To je prosto neverovatno koliko su dečaci okupirani nekim borbama. Bila sam nedavno kod učiteljice i molila je da ih uči da pevaju, da se ne bi tukli. To su zlatna deca, ali po ceo dan idu po kući i galame, jure, vrište...

- Prema Vasilu i njegovim obavezama u školi Senka i ja planiramo naše obaveze, dopunjava Zafir. - Danas je neophodno da se detetu obrati posebna pažnja kad je škola u pitanju. Jer, zaista je način na koji se sada deca školuju, pun obaveza.


Mali Vasil, učenik trećeg razreda osnovne škole, pohađa i muzičku školu. Uči klavir i ovo polugodište je završio sa četvorkom. Međutim, mamu i tatu to ne zabrinjava, nisu od onih roditelja koji insistiraju na peticama, po svaku cenu. No, ovo saznanje da Vasil svira klavir, podstaklo nas je na pitanje žele li Senka i Zafir da i mališan jednog dana krene njihovim stopama?


- Talentovan je, urođeno, u šali kaže Zafir za svog sina. - Zato je krenuo u muzičku školu. Mi, naravno, znajući šta se sve krije iza naše profesije, malo smo rezervisani prema svemu. Ne bismo voleli da se Vasil pošto-poto bavi time, ali kad uđe u te muzičarske vode, odnosno u muzičke škole, onda automatski ima i jednu ogromnu obavezu.

Jer, ljudi koji vaspitavaju decu u muzičkim školama imaju, naravno, svoj ambicije, planove i ne vole da neko ide u muzičku školu samo zato da bi dobio određeno muzičko obrazovanje.

Kad je dete već tu, oni žele i da ga orijentišu ka muzici. E, tu je bio jedan mali nesporazum, koji možda još traje, jer mi Vasila nismo »gurali« i ne želimo da po svaku cenu bude muzičar, dok u školi baš to traže od njega. 

Tako, eto, u muzičkoj školi nije najbolji, ali to mu je, ipak, jedna obaveza koju on sve bolje i savesnije shvata. I ja se nadam da će biti dovoljno pametan da to »izgura« do nekog stepena koji je potreban.

U zaista prijatnoj atmosferi toplog i ukusno uređenog doma porodice Veletanlić-Hadžimanov, imali smo priliku i da čujemo najnovija ostvarenja Senke i Zafira, naime, priredili su nam pravi mali koncert pesama koje su namenili ovogodišnjim festivalima.

Da li će ove pesme ući u izbor, u stvari, da li će ih komisije uopšte prihvatiti, ne znamo, no bez ikakvog navijanja možemo reći da je ono što smo čuli izuzetno prijatno za uho - počev od reči, preko muzike, pa do vokalnog izvođenja Senke, Bisere i Zafira.


A Zafir i Senka su, trenutno, u jednom stvaralačkom zanosu.

U stvari, oni su uvek orni za posao i trude se da ga što bolje urade.

Na brzinu, reda radi, kod njih ne postoji. Ili se radi, ili se ne radi. A i publiku su navikli na visok stvaralački nivo, navikli su je da joj uvek ponude kvalitet. 

- To je dobro i lepo, kaže Senka. - Meni je milo kad od nas očekuju određeni kvalitet, jer, na kraju krajeva, za to smo se uvek i zalagali.

Ovih dana izišla je i nova ploča Senke, Bisere i Zafira. »Porodična ploča« u šali kažu.

Na njoj sve pesme pevaju sve troje, i to je prvi put da na jednoj ploči pevaju zajedno.

Muziku je komponovao Zafir, a stihove je napisao Rade Obrenović. Sve pesme mogle su se čuti u televizijskoj seriji koju je prikazao TV Novi Sad - »Mi smo smešna porodica«.

Odatle su uzete i snimljene na ploču.


Koliko je Senka ostala verna isključivo pevanju, toliko je Zafir proširio svoje stvaralačke mogućnosti. On peva, ali i sve više piše stihove, komponuje, a uskoro treba da mu izađe i druga knjiga pesama. Radni naslov, za koji se Zafir nada da će i ostati je »Početak. Pas. Pevačica«.

Nekoliko pesama, i to onih iz dela koji se zove »Pevačica«, namenjene su za pevanje. I baš zbog toga, pisane su u prvom licu jednine, u ženskom rodu.

- To su pesme koje sam pisao za Senku i Biseru, objašnjava Zafir. - Često se pojavi prilika, ili se javi  kompozitor koji želi da mu napišem nešto za Senku ili Biseru, pa da posle on komponuje. Onda sednem i po nedelju dana sam u pravim, ženskim vodama. Počnem da razmišljam na način mojih bližnjih dama. 

Mislim da je to vrlo interesantno.

Čak, mislim da sam prvi pesnik u jugoslovenskoj poeziji koji se identifikovao sa ženom i dao sebi oduška da tako napiše pesme u prvom licu jednine, u ženskom rodu.

To je nešto novo, i teško, i priznajem da su te pesme možda manje »pogođene« od onih koje pišem iz sebe. Ovo je, ipak jedna moja uloga, pesničko-glumački zadatak. Ali, uspelo mi je.

I kao što je bilo sa »Šansonama na papiru«, Senka će pevati neke od ovih pesama. Međutim, zanimalo nas je njeno mišljenje o ovim stihovima, da li je Zafir zaista pogodio ženska razmišljanja? 

- Lepi su stihovi, hvali Senka delo svog supruga.

No ne hvali ga tek reda radi, nego kao, zaista, dobar kritičar koji ima uvida u sve.

- Poznajući žensku psihu, sve naše dileme, probleme, i sve ostale majmunarije, koje nas prate na putu i u poslu pevačice, Zafir je, zaista, sjajno pogodio sve to.

Radujem se što ću pevati te pesme.

Sigurno je da ovo dvoje poznatih umetnika već dve decenije drže pažnju publike i uspevaju da očuvaju popularnost.

Ali, oni nisu morali svojoj popularnosti da žrtvuju lični i porodični život, i zato oduševljavaju i posetioce i ljude koji ih poznaju. 

Oni nijednog trenutka ne zapostavljaju svoje roditeljske dužnosti, obaveze prema rođacima, prijateljima.

Sušta su suprotnost mišljenju jednog dela javnosti da umetnici moraju biti preokupirani, prvenstveno, svojom popularnošću, da ne postoji međusobna saradnja, poštovanje, da su, po pravilu, sujetni, zavidni jedno prema uspehu drugog.

Svega toga kod Senke i Zafira nema. Više od dvadeset godina izloženi britkim i znatiželjnim pogledima, jedino su svojom slogom i ljubavlju uspeli da odole svemu tome i tako sačuvaju svoj život.

Napisala: Ljiljana Matejić (Nada, 1982.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate