Zašto je otišla u Njemačku i što je tamo shvatila?
Jugoslavenska publika sjetit će se Gordane Kosanović po glavnoj ženskoj ulozi u Čuvaru plaže u zimskom periodu Gorana Paskaljevića. Bio je to jedan od prvih domaćih filmova u »novom valu« pohoda na svjetske nagrade: 1978. osvojio je nagradu kritike u Berlinu!
Igrala je u Usijanju (i TV seriji) Bore Draškovića, u
Vrhovima Zelengore Zdravka Velimirovića i još ponegdje, a u
beogradski kazališni život uključila se nakon diplome na Akademiji
1977. kao suosnivač alternativnog Pozorišta dvorište.
Slijede
angažman i zapažene uloge u Ateljeu 212 (u Voltaireovu Kandidu,
Santa Maria della Salute Velimira Lukića i drugo), te osobito
upečatljiva uloga dekadentne, slabokrvne, boležljive i »čudne«
gradske djevojke u Slikama žalosnih događaja Deane Leskovar, gdje
je bljedolika Gordana, krhke građe i lica obrubljena slapovima
prirodne plamenocrvene kose, odigrala ulogu posljednjeg izdanka u toj
domaćoj obiteljskoj sagi.
Princ na bijelom konju
Tada se, u sezoni 1980/81, dogodilo
čudo iz bajke: pojavio se princ na bijelom konju ili joj je, možda,
u artaudovskom smislu »nebo palo na glavu«.
U Slikama žalosnih događaja zapazio ju je njemački režiser (Talijan po nacionalnosti) Roberto Ciulli, čest gost (i pobjednik) BITEF-a.
Zajedno su, najprije, radili Decamerona u Ateljeu, režiser se zaljubio u svoju glumicu koja je u njemu vidjela čovjeka svoga života.
U Slikama žalosnih događaja zapazio ju je njemački režiser (Talijan po nacionalnosti) Roberto Ciulli, čest gost (i pobjednik) BITEF-a.
Zajedno su, najprije, radili Decamerona u Ateljeu, režiser se zaljubio u svoju glumicu koja je u njemu vidjela čovjeka svoga života.
Ciulli je u
to vrijeme u Mulheimu upravo osnivao novo kazalište, Theater an der
Ruhr, a Gordana je došla u prvi, neformalni posjet.
Tada se ponovo dogodilo čudo, ovoga puta filmske provenijencije: jedna se glumica razboljela prije predstave Bog Woodyja Allena. Gordana je »uskočila« a da nije poznavala jezik: tekst je izgovarala napamet, po sluhu!
Tada se ponovo dogodilo čudo, ovoga puta filmske provenijencije: jedna se glumica razboljela prije predstave Bog Woodyja Allena. Gordana je »uskočila« a da nije poznavala jezik: tekst je izgovarala napamet, po sluhu!
Od
tada igra u svim Ciullijevim predstavama, između ostalog Puka u
Shakespeareovu Snu ljetne noći, Irinu Nikolajevnu u Čehovljevu
Galebu, Karolinu u Kazimiru i Karolini Odona von Horvatha, Sofoklovu
Elektru. S posljednje dvije uloge nedavno je, u sklopu veće turneje
koja je milhajmsko kazalište odvela sve do Atene, gostovala i u
Zagrebu.
O njezinoj Elektri njemačka je kritika, između ostalog, rekla:
»Gordana Kosanović kao Elektra može slaviti vlastiti trijumf...« ili: »Sretnu okolnost za režisera predstavljala je jugoslavenska glumica Gordana Kosanović, koja je dosad u Theateru a. d. Ruhr igrala ulogu plemenitog vampa. ..«
* Koje su to okolnosti odvele Gordanu
Kosanović iz Beograda u srce njemačkog Porajnja i tamo je zadržale?
- Ponuđeni izazov bio je veći od
ovdašnjih, i jednostavno nisam imala hrabrosti da kažem ne.
Mnogo bi me više stajalo odbijanje nego prihvaćanje, mada sam i prihvaćanje skupo platila.
Mnogo bi me više stajalo odbijanje nego prihvaćanje, mada sam i prihvaćanje skupo platila.
* U kojoj valuti?
- Na osobnom planu. Najteže mi pada to
što živim odvojeno od djeteta... Živim između Jugoslavije i
Njemačke, svaki mjesec putujem na tjedan dana u Beograd.
Izgubila sam svoj mir... recimo, svoj građanski mir.
S druge strane, dobila sam to što sam potajno uvijek željela: mogućnost iskušavanja krajnjih granica, da krećem uvijek iznova, uvijek iz početka.
Život mi se zaista promijenio, pa to čak i sama primjećujem.
Izgubila sam svoj mir... recimo, svoj građanski mir.
S druge strane, dobila sam to što sam potajno uvijek željela: mogućnost iskušavanja krajnjih granica, da krećem uvijek iznova, uvijek iz početka.
Život mi se zaista promijenio, pa to čak i sama primjećujem.
* Predbacujete li sami sebi što je
jedna od posljedica tako radikalne odluke bila i to da ne živite sa
svojim djetetom? Da vam drugi zamjeraju, u to uopće ne sumnjam!
- Kad se glumica odluči na tu hrabrost da ima i djecu, mora biti svjesna da na jednoj strani gubi. O njenim
uvjerenjima, ljudskim i umjetničkim, ovisi za koji će se gubitak
odlučiti. Za mene nema dileme: moje će dijete morati shvatiti da
nema tzv. idealnu majku!
Vjerojatno je ne bi imalo i da nisam glumica. Ja sam se s tim suočila. Koliko me god to stoji i boli, znam da nema izlaza.
Vjerojatno je ne bi imalo i da nisam glumica. Ja sam se s tim suočila. Koliko me god to stoji i boli, znam da nema izlaza.
Znam da, ako bih ostavila teatar ili ga radila polovično uz
alibi da moje dijete u svakom trenutku ima svoju majku uza se, ne bih
pronašla prave razloge i smisao života.
Istodobno, i ja sam opterećena tradicionalnim shvaćanjem da majka mora stalno biti uza svoje dijete, ne mogu se toga osloboditi, i to me uništava, ali ja sam svjesno pristala na to uništavanje.
Istodobno, i ja sam opterećena tradicionalnim shvaćanjem da majka mora stalno biti uza svoje dijete, ne mogu se toga osloboditi, i to me uništava, ali ja sam svjesno pristala na to uništavanje.
Spremna sam, ako treba,
uništiti sve do kraja, ali ne mogu napustiti kazalište kako bih
dokazala svome djetetu da ga volim. Preostaje mu prilika da shvati
kako sam ga ovako više voljela.
Uostalom, znam da uvijek gubim, preme tome...
Uostalom, znam da uvijek gubim, preme tome...
Rizik jezika
- Upravo to što on od glumca traži
da se stalno preispituje, da ide do kraja. On glumcu pruža slobodu, ali ta
sloboda mnogo stoji, kao i u svakoj umjetnosti.
Ja sam u svom sirovom poimanju kazališta, kada sam ga upoznala, već bila formirana, inače ne bi došlo do tako brzog prepoznavanja.
Dok smo radili na Decameronu, »točno« sam reagirala na njegove zahtjeve, iako je komunikacija zbog nepoznavanja jezika bila minimalna.
Ja sam u svom sirovom poimanju kazališta, kada sam ga upoznala, već bila formirana, inače ne bi došlo do tako brzog prepoznavanja.
Dok smo radili na Decameronu, »točno« sam reagirala na njegove zahtjeve, iako je komunikacija zbog nepoznavanja jezika bila minimalna.
Poslije sam uz
njega naučila kako da budem stroga prema samoj sebi, kako da
raspolažem svojim glumačkim izrazom i, što je posljedica toga,
kako jednu dobru urađenu realističku situaciju transcendirati u
scensku umjetnost.
Ciulli smatra da je glumac, ako se ne ponavlja, ako ne imitira, ako ne »predstavlja«, ako živi samo u trenutku, da je onda on sam najveće umjetničko djelo.
Ciulli smatra da je glumac, ako se ne ponavlja, ako ne imitira, ako ne »predstavlja«, ako živi samo u trenutku, da je onda on sam najveće umjetničko djelo.
* Kako je tekao proces učenja
njemačkog jezika?
- Jezik sam učila samo na sceni, nikako
drukčije! Mislim da sam zbog šoka, pri prvom nastupu, imala
naglasak kao nikada poslije. Publika uopće nije primijetila da sam
strankinja.
* Kako su kolege iz ansambla reagirali
na prvo »uskakanje«?
- Pa, tada su me upoznali na djelu!
Prije toga, bili su vrlo skeptični na pomisao da u ansambl uđe
strankinja koja, pri tome, ne zna ni jezik, te su večeri odmah svi
zaigrali sa mnom...
Morali su, dakako! Kad je sve prošlo, nisu mogli doći k sebi. S prvim honorarom od trista maraka, odmah isplaćenih »na ruke« - pozvala sam ih sve na večeru. Tada sam potpisala ugovor na godinu dana i dobila ulogu u Wedekindovoj Lulu.
Morali su, dakako! Kad je sve prošlo, nisu mogli doći k sebi. S prvim honorarom od trista maraka, odmah isplaćenih »na ruke« - pozvala sam ih sve na večeru. Tada sam potpisala ugovor na godinu dana i dobila ulogu u Wedekindovoj Lulu.
* Je li, možda, neuobičajeni put
ovladavanja riječju, jednim od glavnih sredstava glumca, odredio i
druge elemente vašeg glumačkog izraza?
- Ne! Počela sam s Lulu gdje je bilo
relativno malo teksta, ali stvaranje slika, stvaranje situacija - to
što je osnovni glumački jezik - unosila sam potpuno autentično, ono
svoje sto sam imala. U tom prvom trenutku, jezik i nije toliko važan,
on dolazi kasnije, kad se stvar »brusi«.
Tako je, barem, bilo kod Lulu. Drukčije je, dakako, s Elektrom, koja se zasniva na jeziku glumca, a režiser pravi slike.
Tako je, barem, bilo kod Lulu. Drukčije je, dakako, s Elektrom, koja se zasniva na jeziku glumca, a režiser pravi slike.
* Lulu je izazvala pravi skandal u
rajnskoj »kulturnoj« javnosti. Kako ste to doživjeli, s obzirom da
je to bilo moralističko snebivanje, a ne političke ili
politikantske reakcije na kakve obično nailazimo u nas?
- Bila sam šokirana, potpuno šokirana
Njemačkom! Za mene je Njemačka, po onome što su me učili u školi - Goethe, Beethoven, Hegel - bila gotovo kulturni ideal. Mislila sam da
u Njemačkoj, bez obzira na fašističku prošlost - vrlo sam zahvalna
našem sistemu što se to ovdje jasno luči - danas vlada potpuna
sloboda duha.
No, doživjela sam takvo iznenađenje da sam se vrlo
dugo morala oporavljati.
To je za mene bio velik poraz, jer sam mislila da igram pred osviještenom publikom i osviještenom kritikom, dogodilo se da su se ljudi skandalizirali nad onim što je Wedekind, njihov pisac, napisao i što je redatelj pokušao prikazati na pravi način.
To je za mene bio velik poraz, jer sam mislila da igram pred osviještenom publikom i osviještenom kritikom, dogodilo se da su se ljudi skandalizirali nad onim što je Wedekind, njihov pisac, napisao i što je redatelj pokušao prikazati na pravi način.
* što je to bilo toliko
»skandalozno« u Ciullijevoj inscenaciji?
- To je bila predstava o ženi, o
ženi-djetetu, o ženi-nevinosti, o ženi-krivici, o ženi-provokaciji...
Problem toga komada jest odnos žene i svijeta, »muškog svijeta«,
prokletstvo žene kao bića koje je za sve krivo, koje je zbog svoje
erotičnosti kužno, nosi zarazu...
* Predstavu ste, na kraju, morali
skinuti s repertoara.
- Tada smo još bili sasvim nov teatar, bili smo nejaki. Ja mislim, a i ostali tako misle, da je to bila naša najradikalnija predstava, bila je vrio dosljedna, jer se potpuno temeljila na slikama. I radili smo je na neobičan način - puna smo dva mjeseca improvizirali, a onda smo u petnaest dana »sklopili« predstavu. No, mi ćemo uskoro obnoviti tu predstavu, čemu se vrlo veselim!
- Tada smo još bili sasvim nov teatar, bili smo nejaki. Ja mislim, a i ostali tako misle, da je to bila naša najradikalnija predstava, bila je vrio dosljedna, jer se potpuno temeljila na slikama. I radili smo je na neobičan način - puna smo dva mjeseca improvizirali, a onda smo u petnaest dana »sklopili« predstavu. No, mi ćemo uskoro obnoviti tu predstavu, čemu se vrlo veselim!
* Radit ćete predstavu istovetnu onoj otprije pet godina?
- Ne, radit ćemo je zajedno s Ljubavnim
koncilom Oskara Panize. To je jedan od »prokletih« njemačkih
pisaca koji je vrlo namjerno »zaboravljen«. Vrlo je provokativan. Prije jedno osam-devet godina, u Ljubljani je zabranjena Magellijeva
režija Ljubavnog koncila. Ukratko, riječ je o bogu koji je u svijet
poslao đavola da posije sifilis kao kaznu ljudima jer su prestali
vjerovati. Nama će to biti »uvod« u Lulu, koja postaje prva
đavolova žrtva.
* Kako su se razvijali vaši odnosi s
ansamblom? Čini mi se da je s vremenom i repertoar Theatera
a. d. Ruhr prilagođen vama. Igrate gotovo sve glavne uloge?
- U ansamblu sam uspostavila različite
odnose, iznudila ih, ili zaslužila, kako hoćete - od netrpeljivosti
kod jednih, do »tihog obožavanja« kod drugih. Ne nedostaje ni
zavisti, ni povrijeđene sujete, ali ni uvažavanja. Ipak, sigurno je
da sam u kriznim situacijama sama, i da u trenucima kad mi je najteže - nema nikoga tko bi mi pružio ruku.
Govorim, dakako, o ansamblu, o
glumcima! Stanovito vrijeme, kad sam uvidjela da je tako, bilo mi je
teško, ali tada sam shvatila da je to prirodno. Netko tko dođe sa
strane i proizvede takve potrese - pravu oluju u relativno mirnim
odnosima u jednoj a priori sujetnoj sredini - ne može drugo ni
očekivati! U početku, bilo je teže, jer sam slabo vladala jezikom,
ali sada je lakše - zna se moje mjesto!
* Spominjali ste svoju
»kulturno-političku« ulogu u teatru, što pod tim podrazumijevate?
- Unosim veliku dozu kritičnosti u svoj
rad, ali i u rad cijelog ansambla, a to je za njih, dakako,
iritantno, jer smatraju da bih se sada, kad sam već postigla to da
me prime, mogla i zaustaviti. A moji kriteriji rastu srazmjerno s
koracima koje pravim, ja ne mogu odjednom reći: »Hvala bogu što mi
se to desilo, sad ću biti mirna! Gdje sam - tu sam!« Ne mogu tako
razmišljati, a to se često doživljava gotovo kao nezahvalnost.
Snovi i spoznaje
- Dobar i priznat glumac, iako to ne mora uvijek ići jedno s
drugim, vrlo je dobro plaćen, a u rasponu od pet do deset tisuća
maraka. Jedino valjda, Minetti dobiva 12.000 maraka. Žene su uvijek
manje plaćene od muškaraca, čak i u tom poslu, kao i u svakom drugom u
kapitalizmu. Glumci su socijalno osigurani itd.
Ali, postoji jedna druga
klasa glumaca koji ugovore potpisuju samo na dvije godine - oni stalno
ovise o intendantu i smjeni intendanata. Ti glumci, po mom mišljenju,
imaju jedan od najponižavajućih statusa za koji sam ikad čula u kazalištu.
* Sudeći po repertoaru, po predstavama
koje sam vidjela i po nekim tekstovim Helmuta Schafera (dramaturg i,
zajedno sa Ciullijem, umjetnički voditelj Theatra a. d. Ruhr op.
a.), čini mi se da Schafer i Ciulli mnogo pažnje poklanjaju
ženskim likovima.
- Da, to je točno, ali mislim da se oni
ne bave »ženom kao takvom«, nego da to proizlazi iz dijalektičkog
pristupa kazališnim materijalima, pa i ženski likovi dobivaju punu
ravnopravnost. A možda je to i zato što imaju teškoća s glumcima
muškarcima, koji se prilično teško potpuno »otvaraju«... Barem
je to tako s njemačkim glumcima.
Žene se, valjda po svojoj
prirodi, lakše opuštaju. Ciulli i Schafer stalno inzistiraju na
dvodimenzionalnosti, dvospolnosti i žena i muškaraca. Moje je
mišljenje da ta granica, ako je riječ o pravom umjetniku, mora biti
izbrisana, da on mora biti erotski otvoren za sve što se oko njega
zbiva.
* Kako ste prišli radu na Elektri?
- Imala sam prilično teškoća, jer mi je u početku bilo i
teško »braniti« lik koji od sebe pravi žrtvu, a osnovni joj je cilj - osveta. No, to je samo i prvi sloj Elektre, koji je, zapravo,
u funkciji nečega drugoga, a to su ljudska vjera i ustrajavanje u
toj vjeri i u ljudskom moralu, ali u nekom primarnom etičnom smislu.
Bilo mi je teško braniti Elektru i u sukobu s njenom majkom
Klitemnestrom koja je ubila supruga i priklonila se mlađem
ljubavniku, jer ako mogu braniti Medeju, koja ubija svoje dvoje djece,
onda s pozicije današnje žene mogu shvatiti i Klitemnestru.
Ta
dilema rješava se, dakako, time što Klitemnestrina krivica nije
samo u tome što je ubila, nego što je to ubojstvo iskoristila u
borbi za vlast. Tu je njena osnovna krivica!
Zapravo, Sofokfovo djelo na kraju ipak govori o tome da nema »krivih« i »pravih«, te da i jedni i drugi nose istu muku. U našoj predstavi, Elektrina krvava osveta nad majkom prikazana je kao san i spoznaja da ta osveta donosi samo još veću nesreću.
Zavoljela sam, na kraju, taj konflikt i pristala da branim nekoga tko, možda, i nema pravo, ali u svom ustrajavanju upozorava na složenost ljudskih odnosa.
Zapravo, Sofokfovo djelo na kraju ipak govori o tome da nema »krivih« i »pravih«, te da i jedni i drugi nose istu muku. U našoj predstavi, Elektrina krvava osveta nad majkom prikazana je kao san i spoznaja da ta osveta donosi samo još veću nesreću.
Zavoljela sam, na kraju, taj konflikt i pristala da branim nekoga tko, možda, i nema pravo, ali u svom ustrajavanju upozorava na složenost ljudskih odnosa.
Razgovarala: Vesna Kesić (Studio, 1985.)
