Nikica Marinović i Mirko Sandić: Susret najlepše Jugoslovenke i našeg najpopularnijeg vaterpoliste

April 1967 / Šta su rekli jedno drugom - Nikica Marinović i Mirko Sandić: Do susreta je došlo u redakciji Tempa.

Mis Jugoslavije, plavokosa Dubrovčanka Nikica Marinović i vaterpolista Mirko Sandić upoznali su se stiskom ruku, ne izgovarajući svoja prezimena.

Osmehnuli su se jedno drugom i Sandić je rekao: "Lepši ste nego na fotografijama!"

* A vi krupniji nego u vodi! — odgovorila je Nikica i dodala: Gledala sam vas jednom u Dubrovniku. Navijala sam, naravno, za Jug, ali i za vas. Strahoviti su ti vaši udarci na gol.

— U Dubrovniku je najteže igrati. Publika je suviše temperamentna. Začudo, Jug je dosta izgubio prelazeći iz Gradske luke u novi bazen.

* Šta vam se to dogodilo kad ste igrali u Dubrovniku?

— Meni ništa, ali sam video kada je jedna Holanđanka, naoko nezainteresovana, udarila sudiju naše utakmice kišobranom po glavi. Svi smo se smejali.

* Vi ste i odličan plivač!

— Pitate li to kao plivački sudija?

* Donekle.

— Zaboravio sam da vam zahvalim što ste me krajem prošle godine, u jednoj emisiji Radio Beograda, proglasili za najboljeg sportistu.

* Zaista sam tako mislila. Nije to, verujte, bilo po »dalmatinskoj« liniji.

— Ja i nisam Dalmatinac.

* Nemoguće! Pa kako ste onda dostigli toliku klasu?

— Kao dečak i mladić provodio sam odmor u Makarskoj kod majčine rodbine i plivao sa ostalima. U Beogradu sam rastao u Topčideru, u blizini bazena Garde. Tu su me zapazili aktivni plivači i pripremili za svog naslednika.

* Koliko ste odigrali utakmica za reprezentaciju?

— Sto i šest.

* Kada vam je bilo najteže, u kojoj utakmici?

— U svakoj.

* Isplati li se biti aktivan vaterpolista?

— Kako se uzme. Ako mislite na materijalnu stranu, jedina prednost su putovanja. Inače, od priznanja otpadoše nam ramena, jer nas na sve strane tapšu... Imate li vi ispit i kao vaterpolo sudija?

* Srećom, nemam. Kako bi to izgledalo da žena kroji pravdu u atmosferi koja plane kao šibica.

— Hoćete li voditi i dalje takmičenja plivača?

* Čim završim obaveze od kojih je prva i najvažnija putovanje u Sovjetski Savez kao maneken na revijama »Centrotekstila«. Posetićemo Moskvu i Lenjingrad.

— Zavidim vam, jer je Lenjingrad najlepši grad na svetu. Pogotovo sada na početku leta. Znači, vi se opredeljujete za poziv manekena?

* Ne. Zelim da budem kostimograf.

— Šta ste završili?

* Upravo sam maturirala u Srednjoj ekonomskoj.

— Pa kako to: ekonomija i kostimografija?

* Nerado sam pohađala ovu školu, a slikarstvo mi je bilo oduvek pasija. Uloga manekena dođe mi kao neka priprema.

— Vi »manekenišete« da biste ušli u tajne kostimografije, a ja treniram da bih mogao da igram. Šalim se! Kada ste se, ako nije tajna, odlučili za poziv manekena?

* Za vreme priprema za London prošle jeseni. Kreator Aleksandar Joksimović pripremao mi je kolekciju haljina i toaleta u groznici pravog umetnika. To me je prelomilo i učvrstilo moju raniju želju.


Nemam dara za glumu!


— Inače ste veoma popularni. Vidite li kako nas svet gleda?

* To je i zbog vas. A moja popularnost je privremena: dok ne predam lentu naslednici početkom oktobra na priredbi u Zagrebu. Sada sam samo još član žirija na priredbama »Politike Bazara«.

— Šta je lepše: birati ili biti izabran?

* Ovo drugo.

— Kakva je ovogodišnja konkurencija među devojkama?

* Bolja nego prošle godine, čini mi se.

— Vidite li već najlepšu Jugoslovenku?

* Rano je, do Zagreba preostaju priredbe na Bledu, u Dubrovniku i Beogradu.

— A do sada izabrane lepotice?

* Mene su najviše impresionirale Makedonke i najlepša Bosanka.

— Od početka hoću da vas pitam: zašto odbijate filmske uloge? Još prošle godine vam je, uz posredstvo Partizana, upućen poziv da posetite filmski grad »Ćinećita« u Rimu. Ni to vas nije privuklo?

* Već mi je dosadilo da ubeđujem ljude da me film ne interesuje. Zaista! Mislim da nemam ni dara za glumu.

— Ni u privatnom životu?

* Pogotovo.

— Hoćete li zbog studija doći u Beograd? Zar vam nije žao Dubrovnika?

* Da, postajem Beograđanka. U mom dragom Dubrovniku ostaje moja porodica i odlaziću kod njih kad god mi se pruži prilika.

— Da ne menjate i prezime?

* Možda.

— Kako vam se dopada Beograd?

* U početku mi se događalo da svakog dana zalutam. Sada se privikavam i sve mi je lepše.

— Šta kažete na to što je jedan naš delija otišao da se takmiči za »mister univerzum«?

* Nemam afiniteta za tu vrstu takmičenja. Bez obzira da li se radi o ženama ili o muškarcima, mislim da prirodnost ustupa pred bukvalnom fizičkom lepotom. Nikako snaga! Nego, Mirko, ja sam dosta odgovarala. Recite vi sada meni čime ćete se baviti kada završite karijeru aktivnog igrača? Šta studirate?

— Ja sam nesuđeni inženjer hortikulture.

* Dokle ste stigli na Šumarskom fakultetu?

— Do dvadeset i pete godine. Bolje da me ne pitate. Naći će se već nešto i za mene. Hteo bih, recimo, da postanem novinar.


"Beat" na maestralan način

* Rano ste se oženili?

— To je za sportistu preporučljivo. Sreo sam pravu osobu i brak je bio najnormalniji završetak dvogodišnjeg zabavljanja.

* Čime se bavi vaša supruga i kako podnosi vaša česta putovanja?

— Ona još više putuje, zapravo svakodnevno, jer je stjuardesa JAT-a. I sreli smo se u avionu. Baš sam leteo iz Dubrovnika. Ponudila me je bombonama. Vi žene uvek tako počinjete: sa slatkim.

* Sigurno volite muziku?

— Veoma i to bez obzira na žanr.

* Moj ljubimac je Rej Čarls.

— I moj. Ali isto tako volim Sinatru, a u poslednje vreme Toma Džonsa. Mislim da je nedostižan i da opravdava pojavu »bita« na maestralan način. Zar ne volite »bit«?

* Volim, ali kada je muzika prirodna, a igrači u granicama iskrenog doživljaja. Priznajem da više uživam u velikoj operskoj predstavi.

— Divna je opera, iako je, bar kod nas, u krizi. Nema pravih velikih gostovanja. Bez toga interesovanje opada.

* Koliko sam čitala, vi ste se dugo vremena družili sa Šekularcem. Jeste li ga kad odveli na opersku predstavu?

— Pozivao sam ga, ali on neće. Uvek se odavao drugim atrakcijama.

* Volela bih da ga upoznam.

— To nije problem. Možemo li da vas potražimo kada on sledeći put dođe u Beograd?

* Zašto da ne!

Između prvog stiska ruku i rastanka, Nikica i Mirko proveli su jedan sat na terasi moderne kavane »Sunce«. Gosti su ih toliko zagledali da su kelneri skoro jedan čas prepolovili posao.

Sada, evo, otkrivamo o čemu je vođen razgovor između najlepše Jugoslovenke i najubojitijeg vaterpoliste.

Zabeležio: Džavid Husić (Tempo, 1967.)



Intervju ljubimaca: Mirjana Šegrt i Mirko Sandić


Razgovor u vodi



Mirko Sandic jugoslovenski vaterpolo šezdesete sportista novinar Mirjana SegrtMaj 1968: Ne poznaju se osobno, ali su čuli jedno za drugo. Mirjana Šegrt, plivačica iz Dubrovnika proslavila se prošle godine, a osobito ove, jer je prva Evropljanka koja je najbrže preplivala 100 metara prsno.

Mirko Sandić, taj visoki mladić, član evropskog prvaka »Partizana« i državne vaterpolo reprezentacije Jugoslavije, ovih se dana odmarao.

Sreo sam ih nedavno na tašmajdanskom bazenu. Mirjana je plivala u dva navrata u predigri vaterpolo utakmice između »Partizana« i reprezentacije Moskve.

Taj trenutak sam iskoristio i zamolio ih da se privatno predstave čitoocima »Plavog«.

Mirko Sandic jugoslovenski vaterpolo šezdesete sportista novinar Mirjana Segrt— Mirjanu ne poznajem. Moraš me upoznati - dobacio je Mirko.

To je isto rekla i Mirjana:

- Za Mirka sam čula.

Reći ću da sam ga gledala u bazenima, ali nikad nismo jedno drugom stegli ruke.

Evo prilike.

To će biti drago čitaocima »Plavog«, jer su oni mojim posredstvom pridonijeli
poznanstvu dvoje olimpijskih kandidata.

Stežući Mirjaninu ruku, Mirko je malo u šali dobacio:

- Mirjana je upoznala moju ženu u avionu. Morala je nešto prenijeti preko granice, pa je tražila pomoć stjuardesa - dobacio je Mirko.

Mirkova žena je stjuardesa JAT-a.

Zove se Ljiljana i uvijek kada ne leti, dolazi na bazen da navija za Mirka.

Mirjana se malo naljutila na Mirkovu upadicu, pa je dodala:

- Zar ti nisi nikad nešto sakrio od carinika? Hajde, reci! - ljutito je uzvratila plivačica.

- Da se ne biste svađali, kako bi bilo da preplivaš 100 metara, a da ti Mirko mjeri vrijeme? - predložio sam Mirjani.

- Ako plivam za čitaoce »Plavog« - onda pristajem.

Za asistenta Mirko je pozvao Slavka Njegovana, trenera plivača »Crvene zvezde«, inače upravnika plivališta »Tašmajdan«.

I zaista, Mirjana je 100 metara kraul preplivala u vremenu novog jugoslavenskog rekorda, u istom što ga je postigla prethodne večeri, prije našeg razgovora.

O Mirjani je Njegovan rekao:

— To je plivačica izuzetnih sposobnosti. Na žalost, ona nema uvjeta za normalan trening. Mali bazen i loše prilike u Dubrovniku sputavaju mladu plivačicu da postigne bolje rezultate.

- Zar bi želio još bolje rezultate od ovih posljednjih? - upitao sam.

— Zasad ne bih, ali do Olimpijade je ostalo još malo vremena. Treba raditi, plivati i plivati. A Mirjana je talent što se može uvrstiti na sam vrh, ne samo evropske, već svjetske plivačke elite - dodao je Slavko.


Neko u zraku, neko u bazenu


Za vrijeme razgovora Mirjana je često ustajala sa stolice. Nemirna, živa temperamenta, kratke smeđe kose i plavih očiju, ostavljala je dojam nemirna djeteta. Njoj je, kako je sama rekla, jedina razonoda plivanje.

- Dnevno preplivam osam kilometara — rekla je. — Moj trener Vlado Barbijeri, koji je trenirao moje prethodnice Ješu Ligorio i Hildu Cajer, poklanja mi maksimalno vremena. I zato sam uvjerena da ću održati svoje rekorde na 100 i 200 kraul i 100 delfin. Na žalost, prije nisam imala dobre uvjete za trening. Međutim, ove godine treniram bez prestanka. Svaki mjesec, bez obzira na vremenske prilike.

Uostalom, dosta sam ja govorila. Mislim da bi bio red da čujem kako Mirko provodi ove tople dane. Da li se samo kupa ili se još čime bavi? - upitala je Mirjana višestrukog državnog reprezentativca.

— Ja ću nešto reći o »Plavom vjesniku«. Prvo, nisam vjerovao da će ovaj list za mlade naići na takvu popularnost. To je raznovrstan list, u kojem mladi nalaze mnoga pametna i zanimljiva štiva. Svakako da mi se sviđaju feljtoni, ali ipak izdvajam dvije rubrike: Grgićeve »Maratonce« i »Vaše ljubimce«. Ako kojeg mladog čitaoca bude nešto zanimalo o vaterpolu, neka mi se slobodno obrati. Rado ću mu odgovoriti.

- Hvala ti, Mirko. U ime mladih čitalaca držim te za riječ. Nego, reci kako usklađuješ vaterpolo s obavezama u kući. Jer, tvoja žena Ljiljana leti, a ti putuješ. Kad se viđate?

- Vrlo rijetko. Kad je ona na letu, bolje reći u zraku, ja sam na turneji ili u bazenu. Ipak, i uza sva naša stalna putovanja, nađemo vremena da izmijenimo pokoju riječ. A što se može! Mora se!

Na rastanku je Mirko poručio da će »Partizan« ponovo osvojiti titulu državnog prvaka koju drži Zagrebačka »Mladost«, a Mirjana da će oboriti evropski rekord na 100 metara kraul.

Tekst: Đ. G. (Plavi vjesnik, 1968.)



BONUS: Novinarski zadatak koji je spojio dve legende svetskog vaterpola: Mirko Sandić intervjuiše Milana Galeta Muškatirovića 


Milan Muškatirović: Doktor tehnologije - i vaterpola



Avgust 1968: Malo je prijatelja sporta koji nisu čuli za Milana Muškatirovića, nekadašnjeg reprezentativnog vratara vaterpola. On je bio superkvalitetan igrač i uopšte ne preterujemo ako tvrdimo da je Muškatirović najbolji vaterpolo golman svih vremena. Da budemo precizni — ne u Jugoslaviji, već na svetu.

Danas — on je asistent na Tehnološkom fakultetu u Beogradu sa nizom titula.

U privatnom životu, Gale — kako ga prijatelji nazivaju — služi kao primer solidnosti, uvek staložen, objektivan i duhovit.

Pa ipak, rečima se ne mogu iskazati sve osobine višegodišnjeg čuvara mreže vaterpolo reprezentacije i Partizana, doktora tehnoloških nauka i sada, posle završene sportske karijere, predanog sportskog radnika.

Pre dve godine otišao je na specijalizaciju u SAD, i tada je prestao aktivno da se bavi sportom. Do tog vremena njegovo se ime stalno nalazilo na novinskim stupcima. Oni koji misle da je već zaboravljen, nisu u pravu. Muškatirović svoje slobodno vreme provodi na treninzima svog nekadašnjeg kluba Partizana i bogato iskustvo prenosi na mlađe igrače i golmane.

Takođe, kao nekadašnji istaknuti sportista, nalazi se u četiri sportska foruma: član je uprave PK Partizan, predsednik Udruženja reprezentativaca, član sekretarijata Jugoslovenskog olimpijskog komiteta i član je Komisije za vrhunski sport.

* Druže Muškatiroviću, poznati ste više kao sportista nego kao sportski radnik. Da li vas ova nova zaduženja preopterećuju u vašem svakodnevnom životu?

— Onaj ko se jednom uhvati u sportsko "kolo", teško da ga može napustiti. Pre, dok sam bio aktivan sportista, išao sam redovno na treninge, i nije mi bilo teško, sada sam treninge zamenio sastancima.

* Iskoristio bih ovu priliku da vam kao sportskom radniku postavim nekoliko pitanja. Prošle godine je osnovano Udruženje reprezentativaca, čiji ste vi predsednik. Koja je najveća preduzeta akcija do sada?

— Poznato je da pitanje elitnog sporta u nas nije rešeno, zato se svim silama borimo da donesemo statut o vrhunskom sportu. Prvi korak je već napravljen. Gotovo je sigurno da će svim reprezentativcima biti priznat radni staž za vreme koje su proveli braneći boje Jugoslavije.

* Kažete "gotovo sigurno". Znači, nailazite na otpor?

— Da, i to uglavnom kod ljudi koji nisu još upoznati sa značajem sporta.

* Sledeće pitanje bih vam postavio kao članu sekretarijata JOK: jedno vreme bilo je govora da zbog ograničenih materijalnih mogućnosti naša olimpijska ekipa treba da se revidira na što manji broj članova.

— Bili smo u materijalnom škripcu, ali mnogobrojne akcije sakupljanja novca za Olimpijadu su veoma uspele. Tu krizu smo prebrodili, tako da će u Meksiko putovati svi oni koju budu ispunill olimpijske norme.

* Da se vratimo vašoj sportskoj karijeri. Da li čujete česte uzdahe publike i vaših simpatizera: »Gale, vrati se... ", ili "eh, da je Gale na golu"?

— Čujem i kad gledam utakmice često podskočim sa stolice kad lopta ide prema golu. Znam da sam rano izišao iz bazena, ali jednom se mora prestati. Mislim da sam izabrao pravi momenat, u stvari iskoristio sam boravak u SAD kao kraj svoje aktivne sportske karijere.

* Ali tamo ste igrali, odnosno branili?

— Ne, niste pogrešili, i igrao sam i branio sam. Čak sam dao i nekoliko golova.

* Znači da vi do povratka u Jugoslaviju niste prekidali da igrate?

— Nisam, ali morate imati u vidu da sam u Partizanu sa 34 godine bio najstariji, dok sam u Olimpik klubu iz San Franciska bio — najmlađi. Na primer, sa mnom su igrali dvojica nosilaca zlatnih medalja u vaterpolu, a poslednju zlatnu na Olimpijadi Amerikanci su osvojili dve godine pre nego što sam se ja rodio.

* Kakav je kvalitet američkog vaterpola?

— Na jednoj utakmici ispala mi je burma sa ruke, pa je moja žena prekinula utakmicu sve dok je nismo pronašli na dnu bazena.

* U poslednje vreme Amerikanci pokazuju veće interesovanje za vaterpolo?

— Tacno je, u državi Kalifornija vaterpolo je na univerzitetima zastupljen kao obavezan predmet. Do sada su tu čast imali samo bezbol, američki fudbal i košarka.

Tako se završio razgovor sa Milanom Muškatirovićem, asistentom Tehnološkog fakulteta, inženjerom, doktorom, predsednikom, potpredsednikom, članom raznih sportskih foruma i — vaterpolistom.

Napisao: Mirko Sandić (Tempo, 1968.), mesec dana pre odlaska na Olimpijske igre 



Mirko Sandic jugoslovenski vaterpolo šezdesete sportista novinar milan muskatirovic
Karikatura slavnog Paje Stankovića


Mirko Sandić '72: Šta danas radi nekada najbolji vaterpolista - čovek sa najvećim srcem na svetu?


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)