Ljiljana Tica, predsednica Udruženja manekena grada Beograda: Muka živa sa mladićem iz Sarajeva


Jul 1982: Stalno pred očima javnosti, ispred reflektora, na pisti, u blještavim »tuđim« haljinama, maneken izaziva divljenje publike, pre svega mladih. 

Ali, manje je poznato da iza tog sjaja često stoji mukotrpan rad, kratkotrajna slava i neizvesna budućnost. 

Mnogi, začarani ovim primamljivim pozivom, nikada ne stignu do modne piste, a samo retki uspevaju da se probiju u sami vrh, kao naša sagovornica...

Bilo joj je 17 godina. Kratko podšišane kose, vodnjikavo plavih očiju, s crvenom lalom preko rumenih usama i dečačkog lica, prvi put je stala pred fotokamere. Druga naslovna strana, tad rođenog lista »Nada«, sa tek otkrivenim licem Ljiljane Tice, učenice Prve zemunske gimnazije, bila je pravo osveženje u novinskim kioscima. 

Od tada je prošlo nešto više od šest godina. Tadašnji anonimni devojčurak, za ovo vreme, stasao je u zvezdu modnih pista. Kad je reč o manekenstvu kod nas, Tica je danas institucija. Razlog više za ovaj razgovor.

"Hoćeš li kafu?", započela je vrlo neposredno razgovor naša sagovornica, kad smo se tog junskog nedeljnog popodneva srele u prostorijama Udruženja manekena grada Beograda. Nesebičan gest, mora se priznati, u času nestašice ovog dragocenog napitka.

Prirodna, opuštena i, pre svega, beskrajno šarmantna. 

Ali, kad pređosmo na ozbiljniji deo posla, na razgovor za novine, malo se uozbilji, dajući licu misaoni izraz. Podsećam je na našu drugu i njenu prvu naslovnu stranu, interesujući se da li joj je, na neki način, poslužila kao odskočna daska u životnom opredeljenju.

- Jeste. Ta naslovna strana na kojoj sam više izgledala kao dečko ili kao neko klinče, najmanje ženstveno, uslovila je moj prvi kontakt s Mirjanom Marić i zato sam i dan-danas zahvalna »Nadi«.

Istina je da su se posle te naslovne strane zainteresovali za mene i pojedini reditelji, prvo Sveta Pavlović, koji me je angažovao u filmu »Vojnikova ljubav«, a kasnije i Puriša Đordević, koji mi je dao ulogu u filmu »Trener«.



Nije najvažnije da je manekenka lepa




* Da li si pre toga razmišljala o manekenstvu?


- Ne, veruj mi. Znala sam samo, već od trenutka kada sam krenula u gimnaziju i počela da vodim računa o svom izgledu i odevanju, da ću se baviti nečim što je vezano za kamere. Tada sam maštala da postanem glumica.

Manekenstvo mi nije bilo želja. Mislila sam da su za taj poziv potrebne veze, poznanstva, a pre svega, neki poseban izgled.


* Dogodilo se, ipak, da si upravo zablistala na modnoj pisti. Koji je, zapravo, tvoj prvi kontakt s poslom kojim se baviš?


- Bilo je to juna 1976, kad me je Mirjana Marić pozvala da učestvujem na reviji »Jugoeksporta«. Bili su to moji prvi koraci. Tad još nisam imala završen kurs za manekene.

Sećam se da sam imala strašnu tremu. Medutim, moje sadašnje drugarice: Ljiljana Perović i Erić, Jelena, Nena, manekenke, primile su me kao da s njima radim godinama.


* Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi neko bio maneken?


- To je vrlo teško reći. Kod nas se još traži da maneken bude lep, da ima lepe oči, kad se pojavi da pleni... Dosta kontaktiram s poslovnim partnerima (Ljiljana Tica je predsednik Udruženja) i upravo mi to kažu - dovedi lepe i mlade devojke, na šta se ospem!

Po mojim kriterijumima, manekenka, pre svega, treba da je šarmantna i opuštena, da je svesna svog izgleda i da zna šta može, a šta ne. Ostalo je manje važno, jer modelom koji nosi, može da prikrije ne znam kakve anomalije, ili mane na svom telu.


* Poznato je da se u svetu od manekena traži da izgleda »neutralno«, kako ne bi odvraćao pažnju s modela koji prikazuje. Nije li to bitna razlika između svetskih i naših manekena?


- To je tačno i u redu, ali nije pravilo. Sve poznate manekenke o kojima se piše i koje su na naslovnim stranama, Margo Hemingvej, Dejl Hedons, Džeri Hol, na primer, jako su lepe žene.

Simptomatično je da se svetske manekenke bave ovim pozivom da bi jednog dana s piste prešle u glumice, manekenstvo im je samo odskočna daska.

Tako bi bilo i kod nas da je ovaj poziv više priznat i više popularisan.

Kod nas se ne prati moda kao u svetu, pa se ni na revije ne dolazi toliko zbog novog modnog trenda, koliko da se vide zgodne ženskice... Ali, razlika nije samo u tome. Mnogo je veća razlika u uslovima rada.

Naše svlačionice su uglavnom neopremljene, hladne, goli beton... To je ono što ovaj posao čini napornim.

Nije napor što se prošetamo pistom, već što se često presvlačimo u prolazima, gole, može svako da nas vidi, a ako je revija negde vani, presvlačimo se u nekom šipražju ili toaletima.

I onda, možeš misliti, iz jedne takve »garderobe« treba izneti model. Jedva čekaš da se završi sve to. Volim svoj posao, ali u većini slučajeva mi je mrsko to što radim. Ali brzo shvatiš da tako mora biti...



Batalila prava




* Mora li maneken, da bi se bavio uspešno tim poslom, biti pomalo »uvrnut«? Mislim, u pozitivnom smislu.


- Ne mora. Mora samo da bude malo negovaniji. I manekeni i manekenke moraju mnogo da se neguju da održavaju liniju, da brinu o svom izgledu.

Ne mislim pritom, da treba biti rob lepote, ali mora više od ostalih da vodi računa o sebi. Na kraju, od toga živimo. Sav novac koji zaradimo, možda je malo grubo reći, ali zaradimo na svom izgledu.


* Poziv manekena nije dugovečan, ne može se iz tog posla otići u penziju...


- Istina je. Zato bi trebalo, još dok radimo taj posao, da razmišljamo šta ćemo posle. I još nešto. Ovaj posao prilično zastupljuje čoveka.

Sve se svodi na razmišljanje o parama. Kad razgovaramo s poslovnim partnerima, ne pričamo ni o čemu drugom nego o honoraru. Zato bi uz manekenstvo trebalo učiti ili imati i neki hobi.


* Da li ti razmišljaš o tome šta ćeš posle?


- Počela sam da razmišljam. Nosim se mišlju da jednog dana otvorim butik. Volela bih, u stvari, da se bavim dečjom modom. Upisala sam prava, ali sam to batalila, jer ne vidim sebe u tome. Najpametnije je da kasnije radim nešto što je najbliže mom sadašnjem pozivu.


* Ljiljana Tica je u poslednje dve-tri godine jedan od najtraženijih i najviše plaćenih manekena kod nas...


- Istina je da zarađujem mnogo, ali i radim mnogo. Snimanje kataloga, postera, šau-kartona, spotova... sve su to unosni poslovi.

Često me pitaju: »Zašto, Tica, ne počneš da slažeš pare?« Ali, ja prema novcu nemam nikakav odnos.

Verovatno, da nema mojih roditelja, ne bih ništa imala. Sve bih potrošila. Možda i zato što, kako-tako, mi manekeni pare lako zarađujemo. Na primer, radim jedan dan i zaradim koliko neko za mesec dana. Sigurno je da onda ne mogu da imam pravi odnos prema novcu.


* Čula sam da mnogo trošiš na garderobu, da nijedan model ne obučeš više od jedanput.


- Da. Ali da objasnim: živim s roditeljima u jednoj divnoj zajednici (otac joj je pukovnik, majka domaćica, brat student). Finansijski im dosta pomažem i ponosna sam zbog toga. U životu imam malo prohteva.

Najveći je, eto, garderoba. Možda je to i jedna vrsta natkompenzacije za neki nedostatak moje ličnosti. Čak masu stvari ne obučem ni jedanput, zaboravim da postoje i često se pitam šta će mi. To je na neki način moj porok.



Strašno je kad neko robuje krpicama




* Vodiš li u svakom trenutku računa o svom izgledu?


- Dogodi mi se da iziđem na ulicu i neočešljana i nenašminkana, ali ni do trafike ne odem, a da se lepo ne obučem. Možda je to i profesionalna deformacija, pitanje kulture odevanja koju sam stekla.


* Kako, po tvom mišljenju, treba da izgleda moderno odevena žena?


- Moje mišljenje o modi ne poklapa se sa onim kako se ja odevam. Uvek kad razmišljam o modernoj ženi, kad je uočim, a danas je takvih mnogo, mislim da pre svega treba da je elegantna.

Jedan klasičan, vrlo jednostavan dvodelni komplet od dobrog materijaia može da se nosi u više prilika, pre podne s nekom ešarpom, uveče s nekim perlicama, mindušama, ukrasnim kajišićem.

Žena može da ima tri stvari u svom ormaru koje oblači u različitim situacijama i uz nekoliko modnih detalja i da bude uvek moderna.

Mislim da ću tako da se odevam, recimo, od svoje 30. godine.

U mojim godinama (Ljiljani su 24) još se treba luckasto nositi i i živeti.

Ne želim da kažem da posle 30. ne treba sebi dozvoliti modne ludosti, sve zavisi od ličnosti. Ja i sad koristim razne stilove - od najjednostavnijeg džinsa do najelegantnije haljine.

Sve između te dve stvari mogu da nosim i volim da nosim. Ne treba, u principu, način odevanja vezivati za godine, ali se opet ograđujem i mislim da ću kasnije promeniti stil.


* Da li odevanjem želiš da privučeš pažnju na sebe, ili da se razlikuješ od drugih?


- Ne. Odevam se isključivo radi svog zadovoijstva. I kad sam u kući, presvlačim se po dva-tri puta na dan.

Strašno je kad se neko odeva zbog nekog - isključujem tu mladića ili muža, treba ih usrećiti i pokazati nešto lepo na sebi - ali je strašno kad neko robuje krpicama. Nikad nisam odevena tako da bih se osećala vezanom, da ne mogu da mrdnem...

Vezana za posao koji je mnogo angažuje, retko kad se dogodi da u mesecu ima tri slobodna dana. Ljiijana je uskraćena za mnoga zadovoljstva koja mogu da priušte sebi njene vršnjakinje.

Jedino zbog čega mogu da joj zavide je njen letnji odmor, kad se otiskuje na more, koje joj, kako kaže, niko ne može uskratiti. Ali, samo to. Zbog velike prezauzetosti i njen krug prijatelja je prilično sužen.

- Pošto mi vreme ne dozvoljava da stičem prijatelje van posla, onda su moji prijatelji moje koleginice. Nisam nesrećna zbog toga, jer su mi sve one drage i lepo se družimo. Umem lepo da se družim.

Svako prijateljstvo zahteva davanje, negovanje, a ja bukvalno za to nemam vremena.

Kad se vratim kući, željna sam odmora, familije, mira. U takvim trenucima bih verovatno nekim ljudima, koji nisu iz moje branše, bila dosadna.



Moj mladić ima mnogo obaveza 




* Kako uspevaš u takvim uslovima življenja, da održiš vezu sa svojim mladićem?

- I to je muka živa. Viđamo se između Beograda i Sarajeva. U svakoj svojoj vezi sam vrlo privržena i vrlo vezana.

Tako da mi teško pada što se naše videnje često svodi na slobodno vreme između poslova. I moj mladić ima mnogo obaveza.

Da se možda zabavljam s nekim ko nije navikao na takav život kao ja, možda ne bismo mogli da se složimo.


* Razmišijaš li o udaji?


- Ne zasad. Kad dođe taj trenutak, tačnije, kad mi se javi želja da se udam, učiniću to.


* Ako bi to dovelo u pitanje tvoj posao?


- Nijednog momenta ne bih razmišljala o poslu. To znam zasigurno. Prvo bih porodila decu, govorim u množini, zato što bih volela da imam više dece. Posao bi mi, u tom slučaju, bio sasvim po strani.


* Jesi li pristalica radanja dece van braka?


- Pa, nisam (ozbiljno razmišlja). Nisam iz jednostavnog razloga što mislim da deca treba da rastu uz oba roditelja.


* Šta misliš o feminizmu?


- Ja sam u suštini veoma konzervativna. Nisam o tome posebno razmišljala, ali smatram da je taj pokret besciljan. Žena prvo treba da bude žena, a onda sve ostalo.


* Kako ih prepoznaješ?


- One su najbučnije, uvek vode glavnu reč u društvu, o svemu su najbolje informisane, nema teme koju započneš, a da one to ne znaju. Divim im se zbog toga, ali mi se ne dopada što troše energiju bez veze.


* One su ogorčene i zbog »muškog« šovinizma, bune se protiv muškaraca...


- Veliko je pitanje da li vole ili ne vole muškarce i da li iz preterane ljubavi prema njima sve to i rade!



Manekeni kao ikebana




Vraćamo se Ljiljaninom pozivu.


* Nervira te što menadžeri, komercijalisti, razni organizatori koji pozivaju na revije manekenke, pre svega, traže lepotice?


- Ljudi još imaju zabludu o manekenki, što je blizu onog, da je laka i prihvata svaku vrstu zabave.


* Ti si srednja generacija beogradskih, pa i jugoslovenskih manekena, putuješ po celoj zemlji, bila si nedavno u Haludovu sa »Centrotekstilom«, desetak puta u inostranstvu. Da li si imala neke »posebne« ponude?


- Sigurno da je u mnogim ponudama bilo zamki. To je mali rizik ovog posla. Kad neko samo mene pozove za reviju, turneju, ili kao nedavno, na duže putovanje po Italiji... odbijam svaki dalji razgovor o tome, ako ne mogu da radim sa još najmanje dve svoje drugarice.


* U društvu ste hrabije. Da li revije imaju onaj produžetak u slobodno vreme za neku večeru, izlazak?


- To nikako. Mnogi organizatori shvataju, na žalost, manekene, valjda zbog imidža, da su zgodne kao dekor na poslovnim ručkovima.

Čak i onda kad se vode samo razgovori o budućem poslu, hoće da im zgodni manekeni budu ikebana pre nego što se potpišu ugovori...

Baš zbog toga mislim da ovaj poziv nije za devojke koje ne mogu da razlikuju svetla piste od onih drugih kad je revija završena.

Lepršavi šarm Ljiljane Tice, obično obasjan reflektorima, ležernost, očigledno zadovoljstvo i uživanje u poslu kojim se bavi, izgleda ima i onu drugu stranu - u senci, kao problem, žene o čijoj profesiji odlučuju muškarci - od kreatora do fotografa.

Napisala: Danica Božović (Nada, jul 1982.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)